Moja Lađa

Drvo smrti

Rijeke nisu samo izvor života na zemlji. Rijeke su i područja umiranja, svjedoci borbi za opstanak koje su se vodile na njihovim obalama, svjedoci patnji i boli koje su kroz prošlost rađane i utišavane na njihovim obalama ili vodi koja njima protiče. Mnoga stradavanja i patnje ljudi još su vidljive na riječnim obalama.

Na neke smo patnje i boli oglugali, neke potisnuli u zaborav, mnoge oprostili počiniocima. Ali postoje i tragovi koje želimo sačuvati za budućnost kao opome na divljaštvo i barbarstvo učinjeno u ime nekakve civilizacije i napretka, u ime politike i jednoumlja, u ime budalaštine i nesavjesnosti. Mnogi tragovi necivilizacijskih postupaka bijašu uništeni i satrti kroz povijest više namjerno, da se sakriju zlodjela, nego sticajem okolnosti.

Ploveći rijekom Savom nedaleko ušća Une u Savu s desne strane na obali vidjeh jedan od spomenika, svjedoka patnji mojih naroda.

Na postolju sred male čistine na obali postavljeno je u horizontalnom položaju, malo izdignuto iznad zemlje, staro deblo na kojem se dobro vide tragovi vremena kroz koje je prošlo. Ako ga se bolje pogleda može se vidjeti da je nekada bilo veliko drvo bogate razgranate krošnje sa puno debelih grana raširenih na sve strane.

Drvo koje je sigurno nekada impozantno nadvisivalo okolno raslinje uz rijeke Savu i Unu. Drvo koje je bilo milina pogledati jer je odavalo snagu i životnu energiju prirode u kojoj se razvilo. Međutim, kako to uvijek biva na ovoj zemlji, takvo prekrasno drvo, takvu prekrasnu prirodnu tvorevinu, pokvareni ljudski um zloupotrijebi. I ne samo zloupotrijebi, već je iskoristi kao stratište na kojem je stradalo jako puno nevinih ljudi. Ljudi su obješeni visjeli na svakoj grani koja je mogla izdržati težinu obješenoga. Umjesto prekrasnog razgranatoga drveta, ono postade stravična tvorevina puna obješenih ljudi koji nikome nisu bili krivi. Ljudi koji su se tu našli  i bivaše obješeni samo zato što ih obilježi monstrumna politika kao nepoželjne. I sačuvasmo to drvo kroz godine koje prohujaše iza rata. Sačuvasmo ga kao opomenu da se takva vremena nikada ne povrate.

Sačuvasmo ga kao opomenu mladima da teže miru i razumjevanju među ljudima, da teže prema tolerancijama. Drvo sačuvasmo, ali se ne opametismo.
     Možemo mi čuvati svega i svašta, povjest nam dokazuje da od toga nemamo koristi. Nikako da poradimo na razvoju mladih da prevladaju nasljeđa prošlosti i razviju budućnost primjerenu civiliziranim, pametnim ljudima. Budućnost u kojoj će mirno živjeti sa drugim ljudima ne pitajući ih tko su i što su.
     Eto naiđoh na rijeci na lekciju iz prošlosti. Ne tražim krivce, već se pitam može li nam ta lekcija pomoći da živimo svi zajedno, da se družimo, da prijateljujemo, da se ispomažemo... Barem mi   r i j e k o lj u p c i...

by olimp

• < Prev
• Next >