Moja Lađa

Drvo iz djetinjstva

Kao dječak volio  sam se često u igri penjati na drvo. Ovladao sam raznim "tehnikama" penjanja po deblu, po granama ili prelascima sa jednoga na drugo drvo

Na drvo smo se penjali ako smo htjeli konzumirati njegove plodove ili plodove drugoga drveta čije su se grane uplele sa ovim drvetom na koje smo odlazili jer nam je lakše bilo doći sa prvog, do plodova drugoga drveta. Na drvo smo se penjali da se sakrijemo od drugih, penjali smo se da "ojačamo" zajedništvo družina koje smo stvarali, penjali se kada smo veseli, ali i kada smo tužni. Imali smo čak i svoje omiljeno drvo gdje bi se najugodnije osjećali, drvo na kojem smo kućicu gradili. Nismo ga voljeli jedino kada bi drvetom dobijali preko stražnjica ako smo pretjerali u nestašlucima ili normama koje su roditelji odredili kao nepovredive.

     Uz drveće me veže puno lijepih uspomena, doživljaja, zgoda i nezgoda iz djetinjstva. Mnoge sam potisnuo u sebe i gotovo bi ih zaboravio da nedavno ne vidjeh ovo drvo...

Nekada se nalazilo na samom rubu šume iznad dna travnate doline. Sa njega se pružao neometani vidik na dolinu, a ujedno je bilo "uraslo" u rub šume tako da je bilo gotovo neprimjetno. Na tim terenima lovci su imali svoje lovište i oni zamjetiše dominantni položaj drveta u odnosu na okolinu. Iskoristiše ga kao lovačku čeku, izgradiše na njemu malu kućicu, pa kako se radi o odraslim ljudima koji se ne mogu više tek tako popeti na drvo, sagradiše i ljestve da se lakše popenju na drvo. Odatle su budno motrili na nailazak životinja kojih na Papučkim šumovitim obroncima ima puno.

     Drvo im je dugo služilo, sve dok nije donešena odluka da se od doline ne napravi jezero. Raskrčilo se okolno drveće, sagradila brana, voda ispunila dolinu. Ali drvo sa lovačkom čekom nitko nije dirao. Voda je narasla i poplavila dio stabla drveta i okolinu oko njega.

     A onda ga otkrila djeca.

Sadašnji položaj drveta idealan je za djecu. "Infrastrukturu" koju načiniše lovci za sebe, djeca prenamjeni za svoje "potrebe". Kako nije daleko od obale, a voda oko njega nije preduboka iskoristiše ga za skakaonicu. Ljeti ,za vrijeme kada je otvorena sezona kupanja u jezeru, drvo je puno djece. Penju se na njega, veru po ogoljelim granama, a kada se dovedu u položaj koji su željeli, skaču sa njega u vodu. Pritome se okolo širi cika radosne djece, žamor i nadvikivanje onih na obali i ovih koji su u vodi. Nikada življe i dinamičnije oko drveta nego sada.

     Višak vode koja oplahuje drvo i natapa njegovo korijenje uzrokovalo je sušenjem drveta."Umrlo" je baš sada kada je najpotrebnije, kada mu se najviše raduju, kada pričinjava najviše radosti. Njegovo deblo još će se održati jedno vrijeme, a onda će i ono pomalo posustati.

     Gledajući ga obasjana jutarnjim suncem podsjetilo me na sva "moja" drveća na koja sam se penjao u djetinjstvu, na zgode i nezgode proživljene na njima. Mnoga su još u životu, ali mnogih nema. Ostaše samo uspomene o njima. Baš kao što će današnjoj djeci ovo drvo ostati u neizbrisivim uspomenama, vezati ih za vrijeme djetinjstva i bezbrižnosti, a neko drugo drvo podstakniti će u njima uspomenu na davna vremena njihova djetinjstva.

     Ja ga ovdje sretoh...

... a gdje će te vi sresti neko "svoje" drvo koje će vas podsjeti na vremena kratkih hlača, oguljenih koljena i izgrebanih ruku?

by Olimp..

• < Prev
• Next >